Vrijeme spektakla je prošlo. Objekti arhitekata-zvijezda, najčešće u službi brendiranja velikih tvrtki, ne izazivaju više divljenje javnosti, barem ne one stručne. Treba samo pogledati listu dobitnika najuglednije arhitektonske nagrade Pritzker posljednjih nekoliko godina. Čuđenje je već izazvala nagrada australskom majstoru arhitekture obzirne prema okolišu – Glennu Murcuttu 2002. godine, tada u svijetu publikacije i kritike slabo poznatom. Konačnu promjenu paradigme potvrdila je dodjela nagrade Pritzker indijskom arhitektu Balkrishni Doshiju (2018.), čiji je cjeloživotni rad bio posvećen brizi za dobrobit ljudi i okoliša. U tom smislu djeluju i mnogi altruistično usmjereni arhitekti mlađe generacije, pri čemu su globalnu pažnju već rano privukli Anna Heringer i Francis Kéré svojim radovima primjerenim potrebama i mogućnostima lokalnih zajednica u Bangladešu, odnosno Burkini Faso. Isto tako treba istaknuti opus Studija Mumbai, baziran na cjelovitosti kolektivnog rada, kao i angažman arhitektice Anupame Kundoo. Rad ovih indijskih arhitekata dobio je priznanje i na važnom arhitektonskom forumu – Venecijanskom bijenalu. Primjerice, mlade meksičke arhitektice iz ureda Comunal: Taller de Arquitectura pomažu autohtonim zajednicama projektima socijalnih stanova koristeći prefabriciane elemente od prirodnih materijala. Brzina izgradnje u kojoj sudjeluju i sami korisnici reducira njene troškove. Poštuju se resursi i prirodni okoliš kao i vernakularna gradnja bazirana na tradiranom znanju.